SARAJEVO - Zadovoljstvo nam je pozvati Vas na promociju zbornika radova “Balansiranje između slobode govora i prava na religiju”, koja će se održati u srijedu, 20. 2. 2013. godine u 18:00 sati, u prostorijama Židovske općine u Sarajevu (ul. Hamdje Kreševljakovića 59).

Piše: Muhamed Jusić (Preporod, objavljeno na stranici SBK)

Radikalna desnica u Srbiji i Bosni i Hercegovini- zapostavljena prijetnja stabilnosti regiona i Bosne i Hercegovine

U Evropi je u posljednjih nekoliko godina evidentan uspon radikalne desnice. Pravdi na volju, većina evropskih društava dugo je bila „ćorava u desno oko“ – kako reče jedan od njemačkih komentatora nakon što je njegovu zemlju potresao skandal u kome se ispostavilo da je godinama skupina neonacista bliska nekim sigurnosnim krugovima ubijala imigrante a da policija nije i pored obilja dokaza poduzela bilo kakve mjere da ih spriječi. Danas kada desničari nisu više samo male skupine mržnjom zadojenih društveno marginaliziranih pojedinaca nego sve ozbiljnije političke opcije koje iz godine u godinu na izborima ostvaruju sve bolji rezultat i koje svoju političku agendu nameću i političkom centru, sve više ljudi u Evropi, ali i svijetu, pita se da li iko sa sigurnošću može garantovati da je vrijeme fašističkog divljanja Evropom iza nas i da li se Staroj dami stvarno može vjerovati da joj se ne omakne još jedna epizoda poput one koja je kulminirala zločinom holokausta nakon kojeg su svi rekli „nikad više“.
Analitičari se naročito plaše radikalizacije i omasovljenja desničarskih ideologija u kontekstu tekuće ekonomske krize koja, uči nas to historija, pogoduje bujanju radikalnih ideologija. Jednostavno se ne smije nikada zaboraviti da je i Hitler proizvod jedne prije svega ekonomske krize i da će i ova kriza vjerovatno ojačati desničare novog kova.
Na našim prostorima uzmu li se u obzir strahote devedesetih teško da se može reći da su ovakve ideologije ikada bili poražene. Naročito su te ideologije bile izražene tokom ratova u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu gdje su služili kao opravdanje za stravične zločine, prvenstveno nad nesrpskim stanovništvom, što ne znači da i na nekim drugim stranama nije bilo izliva ekstremnog nacionalizma i vjerskog radikalizma koji je graničio sa fašizmom.
Nažalost, u Srbiji i Hrvatskoj se daleko više piše o ovim radikalnim pokretima (iako i dalje jako malo) nego što je to slučaj u Bosni i Hercegovini, iako je oštrica njihove mržnje i ideologije usmjerena prema BiH, Bošnjacima i svemu što se ovdje dešava i što se dešavalo u vrijeme agresije. Skoro svi evidentirani radikalni desničarski pokreti u Srbiji imaju svoje ispostave u Bosni i Hercegovini, ali se o njima rijetko govori i nikada se ne nalaze u procjenama sigurnosnih rizika nadležnih državnih agencija za provedbu zakona. Ono što je zajedničko svim desničarskim pokretima koji se pozivaju na ekstremni srpski nacionalizam i fundamentalističke interpretacija pravoslavlja odnosno svetosavlja jeste izražena islamofobija i neprijateljski stav prema svemu što je islamsko . To se povezuje sa činjenicom da oni pored liberalne zapadne civilizacije oličene prije svega u Američkoj vanjskoj politici, NATO savezu i EU kao najvećeg svog neprijatelja vide svoje susjede prije svega Albance, Bošnjake i Hrvate od kojih su Bošnjaci i Albanci većinski muslimani pa se samim time taj dio njihovog identiteta predstavlja kao stran i samim time neprijateljsku. Po istom obrascu zbog pripadnosti Hrvata katoličanstvu Vatikan je česta meta verbalnih ataka njihovih ideologa.
Antiislamska agenda je stvorila zajedničku osnovu na kojoj se srpski desničarski pokreti lahko povezuju sa srodnim organizacijama širom Evrope koji također šire antiislamsku propagandu. Najsvježiji dokazi za to smo dobili tokom istrage terorističkog napada Anders Behring Breivika i isčitavanja njegovog manifesta iz čega se moglo vidjeti da je za svoje idoeološke uzore uzima srpske zločine koji su pokazali nezapamčenu brutalnost prema muslimanskim žrtvama te onima koji ih i danas velićaju.
Ovaj rad ima za cilj dati kratak pregled tih radikalnih desničarskih pokreta koji djeluju u Srbiji i drugim zemljama u susjedstvu gdje Srbi žive. Treba napomenuti da je aktivnost većine ovih organizacija i pokreta evidentirana i u srpskoj dijaspori iako se ovdje te aktivnosti ne obrađuju. Svi podaci su preuzeti iz opensource izvora i iz web-prezentacija pokreta koji slobodno djeluju u cyber-prostoru. Najveći dio informacija je preuzet iz dokumentarca Marka Mamuzića „Vrela krv” snimljenog 2008. i prikazanom na brojnim svjetskim festivalima među kojima je i Sarajevo Film Festival, ali i iz teksta nastalog na istim informacijama objavljenog na web-portalu Novosti autora Gorana Plavšića, te teksta lista Novi magazin novinara Đorđa Odavića koji donosi pregled najutjecajnijih i najradikalnijih pokreta, pojedinaca i stavova srbijanske desnice koji slobodno djeluju u regionu i Bosni i Hercegovini.

Otačastveni pokret Obraz

Najveće i najstarije udruženje koje okuplja nacionalističku omladinu u Srbiji, piše i koje je svojim aktivnostima prisutno i u Bosni i Hercegovini naziva se Otačastveni pokret Obraz. Izdanak je to Izdavačkog doma „Srbski obraz“ utemeljenog 1994, tačnije nacionalističkog časopisa “Obraz”. Službena je ideologija Obraza svetosavski nacionalizam. Jedan od njihovih glavnih programskih ciljeva je uspostavljanje pravoslavnog hrišćanstva kao državne religije zbog čega je od početka svog rada imao podršku SPC-a, a oni koji su pisali o ovom pokretu tvrde da tu podršku uživaju i danas. Osim toga pokret ističe da se bori za “jedinstvenu srpsku državu od Kupe do Vardara i od Dunava do Jadranskog mora”. Idejni začetnik Obraza bio je sociolog i teolog Nebojša M. Krstić, koji je 2001. poginuo u saobraćajnoj nesreći. Poginulog Nebojšu M. Krstića, za kojeg u pokretu vjeruju da je ubijen, na čelu Obraza zamijenio je Mladen Obradović, koji je svoj svjetonazor predstavio (i) u spomenutom filmu “Vrela krv”. “Među onima koji se ističu kao protivnici srpskog naroda treba istaći cioniste koji već stotinama godina kroz svoje tajno, a djelomično i javno djelovanje pokušavaju da ovladaju ne samo prostorom na kojem živi srpski narod, nego, prije svega, čitavim svijetom. To su isti oni koji su svojevremeno razapeli sina božjeg Isusa Hrista. Kao neprijatelji Hrista, našeg boga, oni moraju biti i naši neprijatelji”, govorio je Obradović.
Otačastveni pokret Obraz negira holokaust, a 2001. izdao je “Proglas srbskim neprijateljima”, u kojem su kao neprijatelji Srbije i Srba navedeni “cionisti”, “ustaše”, “muslimanski ekstremisti koji odbijaju da se konačno vrate veri svojih pravoslavnih predaka”, “šiptarski teroristi”, “lažni mirotvorci”, “partijaši”, “sektaši”, “perverznjaci”…
Udarnu, nasilničku snagu pokreta predstavljaju razbijačke skupine nogometnih navijača. Tačan broj pripadnika pokreta nije poznat, ali članstvo se procjenjuje na nekoliko hiljada u Srbiji, a u Bosni i Hercegovini niko i nije radio na bilo kakvim procjenama.
Već duže vremena desničarski pokreti, a među njima i Obraz u Srbiji i jednom dijelu BiH služe kako baza iz koje politička desnica, ali sve češće i politički centar, vrbuje svoje kadrove, te crpi političke stavove. Tako je jedan od osnivača pokreta i Andrej Mladenović, koji će kasnije postati glasnogovornik Demokratske stranke Srbije. Bitno je spomenuti kako je tokom 1995. i 1996. u “Obrazu” pisao i predsjednik Demokratske stranke Srbije Vojislav Koštunica. Upravo tamo je Koštunica objavio i svoj članak “Srpski narod na raskršću”, koji je žestoko kritiziran zbog nacionalizma. Podrška nacionalističkoj politici Milorada Dodika u BiH dolazi upravo iz ovih krugova i grupa za pritisak koje stvaraju atmosferu linča prema svima koji prema njihovom mišljenju izdaju nacionalne interese ili pokušaju drugačije misliti.
U aktivan pokret „Obraz“ prerasta 2000. U godinama koje slijede, članovi će organizirati i sudjelovati u nizu nasilnih incidenata, od sprečavanja održavanja prve beogradske Parade ponosa do upada na kulturne manifestacije koje je vodstvo pokreta ocijenilo provokativnim i nesrpskim. Takvih slučajeva zabilježeno je više desetaka. Naročito su aktivni u bh entitetu Republika Srpska gdje redovno izazivaju incidente u kojima promovišu govor mržnje, raspiruju vjersku i nacionalnu netrpeljivost, zastrašuju malobrojne povratnike i veličaju ratne zločine i one koji su ih organizovali i provodili. Domaći mediji su ih zapazili kada su nekoliko bh gradova oblijepili plakatima ratnih zločinaca te organizovali mitinge podrške osuđenim i osumnjičenim za ratne zločine na dan samoproglašenja Republike Srpske.
Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) Srbije je u svom izvještaju od 2005. ovu organizaciju okarekterisao kako „klero-fašističku“. 12. juna 2012. godine,, Ustavni sud Srbije zvanično je zabranio djelovanje Obraza, ali su članovi pokreta i dalje ostali aktivni, naročito u cyber prostoru, i pod drugim imenima.
U Bosni i Hercegovini još niko nije potezao pitanje njihovog djelovanja niti se u javnosti raspravljalo o njihovom djelovanju. Naravno, sličnih rasprava ili analiza nije, barem koliko je javnosti poznato, bilo ni u zakonodavnim niti sigurnosnim agencijama Bosne i Hercegovine.

Srpski narodni pokret 1389

Još jedan pokret kojeg je u svom radu obradio Goran Plavšić je i Srpski narodni pokret 1389. To je prema njegovim saznanjima nacionalističko udruženje koje djeluje na području cijele Srbije, ali prema informacijama dostupnim na njihovom oficijelnom interent-portalu, aktivni su i u drugim državama regiona, a naročito u Bosni i Hercegovini.
U SNP-u 1389 bilo je više raskola, zbog čega trenutno u Srbiji djeluju dva udruženja sličnog naziva – Pokret 1389 te Srpski narodni pokret 1389.
Pokret je u početku nosio naziv samo „1389“, a prvi predsjednik bio je Radojko Ljubičić. Kasnije je preimenovan u „Pokret 1389’“. Pokret se predstavljao kao „Srpski narodni pokret ‘1389’“. Godine 2008, Miša Vacić i još nekoliko članova ga napustili, a 2010. su registrovali novi pokret „SNP 1389“. „SNP 1389“ negira da je ikada došlo do rascjepa u pokretu, i tvrdi da je Ljubičić smijenjen u decembru 2008, i da je od tada zloupotrebljavao ime pokreta.
Misao vodilja aktivista SNP-a 1389 je ujedinjenje “srpskih zemalja”, tačnije Crne Gore, Makedonije, Bosna i Hercegovina te “Srpske Krajine” u Hrvatskoj. Također, u SNP-u 1389 vjeruju da Srbiji pripada i sjeverni dio Albanije. Nacionalisti okupljeni u SNP-u zalažu se za nacionalizaciju privrede i čvrstu suradnju s Rusijom. Kao svoja osnovna načela ističu rodoljublje, pravoslavlje, slogu. Bore se za očuvanje čistoće srpskog jezika, ćiriličnog pisma, porodičnih vrijednosti…
Poseban interes pokret pokazuje za Bosnu i Hercegovinu. Jedan od slavljenih idola SNP-a 1389 jest i general optužen za ratne zločine Ratko Mladić. Pripadnici Pokreta počast su mu odavali lijepeći duž Bulevara Zorana Đinđića naljepnice na kojima je pisalo “Bulevar Ratka Mladića”. Na dan obilježavanja genocida u Srebrenici, SNP 1389 pokušao je organizirati skup u centru Beograda pod nazivom “Srećan 11. jul, dan oslobađanja Srebrenice”. Policija je ovaj skup zabranila. U BiH još nisu zabilježeni primjeri da je policija zabranila slične skupove koje su organizovali. Posljednji zabilježeni incident u kojem je pokret učestvovao u Bosni i Hercegovini desio se ovih dana kada su u brojnim gradovima BiH i Srbije ispisali preko stotinu grafita na javnim zgradama kojima se čestita 20 godina RS-a, u kojima se šalju nacionalističke poruke a RS se naziva „bastionom srpstva“. Prema pisanju sarajevskog lista San “Obraz” i “Pokret 1389” imaju svoje ćelije u Banjaluci, Bijeljini, Doboju i nekim drugim gradovima u Republici Srpskoj.
Aktivisti pokreta također djeluju na Kosovu, gdje sudjeluju u nemirima koji su se događali nekoliko proteklih mjeseci. I SNP-u 1389, kao i Obrazu, na temelju prijedloga Državnog tužiteljstva Srbije prijetila je zabrana rada, ali Ustavni sud je obustavio pokrenuti postupak.

Srpski narodni pokret Naši

Nacionalistička organizacija Naši djeluje i ima svoj centar u Aranđelovcu. Riječ je, zapravo, o ogranku istoimene ruske nacionalističke organizacije, koja se dijelom finansira iz te zemlje. Na ljestvici vrijednosti pokreta Naši najviša mjesta zauzimaju nacionalizam i pravoslavlje. Naši su osnovani početkom 2006. Pokret se nakratko ujedinio sa pokretom „SNP 1389“, a naziv novog udruženja je bio Srpski narodni pokret Naši „1389“. Ujedinjenje je objavljeno krajem avgusta 2010, međutim u junu 2011. godine usljed, kako su iz pokreta naveli, „pritiska vlasti na njihove aktiviste i simpatizere“, došlo je do ponovnog razdvajanja ove dvije organizacije na Srpski narodni pokret 1389 i na Srpski narodni pokret Naši koji slobodno djeluju i danas.
Prema autoru dokumentarca „Vrela krv“ i autoru teksta na portalu Novosti članovi pokreta se bore protiv evropskih i atlantskih integracija, odnosno zalažu za usku saradnju Srbije sa Rusijom. Prema pisanju nekih drugih srbijanskih medija Srpski narodni pokret Naši pristupio je 28. novembra 2011. godine Sveruskom narodnom frontu, čiji je pokretač lider Jedinstvene Rusije Vladimir Putin. Ova organizacija okuplja više stotina ruskih nevladinih organizacija, udruženja građana i preduzeća, a ideološka osnova im je Putinova ideja evroazijske politike. Prema pisanju lista Novi magazin 7. decembra prošle godine, SNP Naši potpisao je Sporazum o saradnji sa Narodnim saborom iz Rusije kada su, kako zvanično navode na svom sajtu, dogovorene i konkretne akcije koje će biti sprovedene na području Srbije i Rusije „kako bi se pružio veći i žešći otpor SAD, EU i NATO“. Inače, sprega desničarskih pokreta i nekih vladajućih elemenata iz Rusije sa desnišarskim pokretima u Srbiji i Bosni i Hercegovini je još uvijek nedovoljno istražena tema koja zahtjeva posebnu pažnju. Jedan od rijetkih incidenata o kojima su pisali srpski mediji a u kojima je na vidjelo izbila veza između ruskih desničarskih organizacija i onih u ovom dijelu Evrope ticala se upravo pokreta Naši. Naime, u već spomenutom prilogu lista Novi magazin novinar Đorđe Odavić je pisao o nedavnom slučaju o kojem su pisali i domaći mediji kada je ambasador Rusije u Beogradu Aleksandar Konuzin pokušavao da preko Euleks-kontrola dostavi 300 tona brašna, ulja, agregata, šatora i ostalih potrepština zvanične pomoći Srbima na Kosovu. U tom prilogu autor tvrdi da su istovremeno aktivistima na barikadama na sjeveru Kosova dostavljene i crne uniforme, čizme, poljska kuhinja i „mali komandno-štabni šator“. Ovu „humanitarnu“ pomoć poslala je ruska nevladina organizacija Kosovski front, nastala 2008. Jedan od lidera Fronta je Aleksandar Aleksandrovič Kravčenko, profesionalni vojnik, veteran-dobrovoljac iz rata u BiH devedesetih, u domaćoj javnosti poznat kao rukovodilac ruskog Udruženja vojno rodoljubivih klubova Steg. Udruženje je pre tri godine ugostilo djecu iz Srbije u kampovima u Rusiji, gdje su učili da pucaju iz oružja, bacaju bombe i razračunavaju se s neprijateljem nožem ili golim rukama.
Vojnu opremu, čiju su nabavku finansirale brojne ruske „nevladine“ organizacije, primili su i braniocima barikada distribuirali članovi organizacije SNP Naši, Društva srpsko-ruskog prijateljstva Kosovsko ognjište iz Kosovske Mitrovice i kosovske podružnice Ravnogorskog pokreta. Radi dizanja morala braniocima barikada su podijeljene i ruske zastave koje im je poslao Kosovski front. Prema saznanjima srpskih obavještajnih službi do kojih je došao autor članka, tokom prošle godine pojačala se aktivnost ruskih nevladinih organizacija na području Srbije. Veze ovih udruženja, koje u Rusiji deluju pod patronatom vladajućeg aparata Vladimira Putina i Federalne službe bezbjednosti, s pokretima veterana i desničarskih organizacija u Srbiji postale su predmet interesovanja srpskih obavještajnih službi, pogotovo od trenutka kada su polje svog djelovanja prebacili na nemirno područje sjevernog Kosova.
Sagovornik Novog magazina, koji je insistirao na anonimnosti, objašnjava da u Rusiji djeluje veći broj nevladinih organizacija koje kontroliše, a dijelom i finansira, vladajuća garnitura. Kako kaže, Sveruski narodni front, Narodni sabor, Ratničko udruženje Steg, Omladinsko-demokratski antifašistički pokret Naši, predstavljaju unutrašnjopolitičku podršku zvaničnoj Moskvi, ali djeluju i prema inostranstvu, odnosno prema Srbiji.
Možda upravo zbog ovih svojih veza sa ruskim desničarskim organizacija članovi pokreta „Naši“ se javno zalažu za euroazijske integracije, u kojima bi Beograd bio četvrti glavni grad euroazijske unije, s Ruskom federacijom kao liderom. Buduću Srbiju vide kao “teritorijalno vaskrslu državu u čijem sklopu se nalaze sve srpske zemlje okupirane u ratovima devedesetih”. Osim toga sebe nazivaju “najvećim rodoljubivim pokretom u Srbiji”, ali broj njihovih aktivista znatno je manji od broja članova koje okuplja Obraz. Njihova ideologija je, navode, “srpsko rodoljublje i domaćinski poredak”.
Pažnju bh medija pokret je privukao nakon što su njegovi pripadnici u Novom Sadu zapalili zastavu Bosne i Hercegovine kao “znak protesta” zbog nedavnog održavanja koncerta Dine Merlina u Srbiji. Zastava je spaljena pored grafita sa likom ratnog zločinca Ratka Mladića a video snimak je postavljen na internet.
Pojašnjavajući sintagmu “sve srpske zemlje”, pokret Naši u svom programu navodi “cjelokupnu teritoriju današnje Republike Srbije s njenim pokrajinama Kosovom te Vojvodinom, zatim teritorij Crne Gore, Makedonije, Bosna i Hercegovina te prostor okupirane Republike Srpske Krajine s teritorijalnim proširenjima i sjeverni dio Republike Albanije”. I za ovu organizaciju upućen je prijedlog za zabranu rada, ali isti nije potvrđen od strane Ustavnog suda Srbije. „Naši“ su, također, optuženi za širenje međunacionalne mržnje i netrpeljivosti.

Srpski narodni pokret-Izbor je naš

Srpski narodni pokret-Izbor je naš je desničarska organizacija o kojoj se u regionu jako malo piše, možda baš zbog činjenice da je registrovan u Bosni i Hercegovini kao nevladina organizacija i da je svoje djelovanje fokusirao na manji bh entitet. Predsjednik ovog udruženja je izvjesni Dane Čanković, izbeglica iz Krajine koji se krajem 1995. nastanio u Banja Luci. U banjalučkim političkim krugovima Čanković i njegova organizacija važe kao glasnogovornici Milorada Dodika za “opasne i vanredne situacije”. U više navrata je ova organizacija, kada je u interesu nekih političkih krugova, bilo da se stvaraju napetosti u BiH ili regionu, izdavala zahtjev Narodnoj skupštini RS da donese hitnu odluku o raspisivanju referenduma za proglašenje nezavisnosti Republike Srpske. Za organizaciju se u bh medijima čuje svake godine kada se slavi Dan Republike Srpske. Ove godine su na taj dan organizovali kolone automobila koji su kružili brojnim bosanskohercegovačkim gradovima sa srpskom većinom. Taj dan, 40-tak vozila sa srpskim zastavama prošlo je ulicama Banja Luke u organizaciji ovog pokreta. Sa razglasa su puštali nacionalističke i ratnohuškačke pjesme a nosili su i veliki transparent na kojem su bili Predsjednici Republike Srpske Radovan Karadžić i Milorad Dodik, kao i drugi „zaslužni“ za stvaranje Srpske, ratni zločinac Ratko Mladić i prvi predsjednik Narodne skupštine Momčilo Krajišnik.
U više navrata su organizovali akcije podrške osumnjičenim i osuđenim za ratne zločine. Prošle godine su u pojedinim dijelovima Banja Luke polijepili plakate kojim se veliča haški optuženik Radovan Karadžić. Na plakatima je stajao natpis “Recimo svi zajedno: predsjedniče, sretna ti krsna slava”, kao i lik arhangela Mihaila i kroki Radovana Karadžića.
Osim podrške Karadžiću, izjašnjavali su se i protiv priključenja Bosne i Hercegovine NATO-u, a prikupljali su potpise za referendum o otcjepljenju RS-a iz Bosne i Hercegovine.

Dveri srpske

Dveri srpske je još jedan pokret koji je u svom radu obradio Goran Plavšić, a za koji kaže da je nacionalistička i klerikalna organizacija, koja se upravo kao politička opcija sprema za predstojeće srbijanske izbore i vodi žestoku kampanju. On tvrdi da pokret djeluje pod okriljem Srpske pravoslavne crkve. Svoj program izložili su u dokumentu pod nazivom “Deset tačaka narodnog dogovora”. “Srbija se nalazi u lancima monopola koji kontroliraju kompletan društveni i državni život. To je udružena dominacija zapadnih veleposlanstava, zelenaških stranih banaka, domaćih tajkuna, korumpiranih političara i kontroliranih medija, koja nemilosrdno eksploatira Srbiju kao svoju koloniju”, kažu Dveri u uvodu svog programa. Zalažu se za “socijalni patriotizam” i povratak dokazanim povijesnim obrascima, “poput mobe, zadrugarstva, radnih akcija, javnih radova”. Kao i druge desničarske organizacije značajan dio njihove desničarske ideologije i aktivnosti je fokusiran na Bosnu i Hercegovinu.
Dveri smatraju da je jaka Srbija garant opstanka Republike Srpske, a Kosovo i Metohiju vide kao “privremeno okupiranu teritoriju”. Deklariraju se “eurosuzdržanima” i pod svaku cijenu su protiv ulaska Srbije u NATO. Poznavatelji srbijanskih prilika smatraju ovaj pokret ozbiljnijom verzijom Obraza.
Iako nije zabilježeno nešto značajnije djelovanje pokreta u Bosni i Hercegovini vizija koju ovaj politički pokret ima tiče se čitavog regiona i svakako BiH. Vidi se to i iz teksta “Zašto je ovo historijska šansa” kojeg je povodom prvih sto dana postojanja Dveri srpskih kao političkog pokreta, na sajtu Novi standard napisao jedan od vodećih ljudi pokreta Boško Obradović. U tom tekstu on između ostalog kaže: „Očigledno je da se mijenja čitav svjetski poredak, da će se mijenjati Evropa i da ovakvo stanje na Balkanu neće dugo trajati. Uskoro će se pojaviti jedan trenutak u vremenu kada će ponovo moći da se povede autentična srpska nacionalna politika, nakratko oslobođena ogromnih pritisaka sa strane, i jedina dilema koja se postavlja glasi: imaćemo šansu za reviziju većine historijskih poraza i stvaranje Srpske Unije na Balkanu, ali koga ćemo imati na čelu Srbije da tu šansu iskoristi? Smjena generacija unutar intelektualno-političke elite postavlja se tako kao preduslov političkih promjena u Srbiji.“

Srbska akcija

Centar Beograda je na dan raspisivanja izbora u Srbiji 2012 (13.3.2012.), osvanuo izlepljen nalepnicama na kojima su uz fotografiju manifestacije grupe crnaca i poruke „Zaštitimo našu decu!“ i „Stop najezdi tuđinaca!“
To je jedan od rijetkih incidenata koje su zabilježili regionalni mediji a u kojima bio involviran pokret Srbska akcija s obzirom da su spomenute naljepnice bile potpisane imenom ove organizacije. Srbska akcija je fašističko udruženje koja sebe označava kao „udruženu borbenu djelatnost i zajedničko pregnuće pravoslavnih rodoljuba koje ima za cilj buđenje srpskog naroda iz postojeće letargije, učmalosti i bivstvovanja u lažnom miru ustajale duhovne bare Novog doba“.
U prezentacijama pokreta se navodi da je „njihov cilj povratak zavjetnim srpskim idealima i vrednostima koje su krasile njihove svete i slavne Pretke“. Za senbe još kažu da su svesni „da se samo pri takvom stremljenju može valjano boriti protiv mnoštva današnjih neprijatelja nanjihovog stradalnog i napaćenog naroda“.
A da će se „boriti“ dokazuju i postojanjem svog „vojnog krila“, postrojbe Vojska smene, nadahnutim ideologijom fašiste Nikolaja Velimirovića i idejama Justina Ćelijskog i programskim načelima zboraša fašističkog gurua Dimitrija Ljotića. Ima Vojska smene i „meru“, u svojoj jurišnoj pesmi: „Jer Nebeska Srbija naša je mera/Krepi nas i snaži pravoslavna vera./Krv Slovena starih, arijevski soj,/Sprema nas i čeliči, za konačni boj!“

Nacionalni stroj

Nacionalni stroj iz Novog Sada jedina je dosad zabranjena ekstremistička skupina. U vrijeme dok su bili aktivni, predvodio ih je Goran Davidović, u srbijanskim medijima poznat po nadimku Firer. Ovo udruženje neonacista široj javnosti postalo je poznato po nizu incidenata kojima su kumovali u Novom Sadu. Jedan od prvih dogodio se 2005, kad su pripadnici Nacionalnog stroja prekinuli antifašističku tribinu te fizički nasrnuli na sudionike. Goran Davidović je osuđen na godinu dana zatvora zbog raspirivanja međunacionalne mržnje. Jedno vrijeme bio je u bijegu od srbijanskog pravosuđa. Na koncu je odležao kaznu i preselio se u Italiju, gdje sudjeluje u radu neonacističkih organizacija.
U Srbiji i Bosni i Hercegovini djeluje još čitav niz neonacističkih organizacja koje svoju ideologiju zasnivaju na“rasnom nacionalizmu, nacionalnoj slobodi i socijalnoj pravdi ” Plavšić smatra da su ova udruženja manji i ne tako značajan dio scene koja okuplja ekstremno nastrojene mlade ljude u Srbiji. O nima je dovoljno reći da ti mladi ljudi, piše Plavšić, kao isključiv uvjet za srpsko državljanstvo postavljaju “pripadnost srpskom narodu i bijeloj rasi”. Na sličnoj liniji je i neonacistička organizacija „Krv i čast“, koja je prisutna u svim razvijenim zemljama svijeta. Nešto ozbiljnija je Srbska akcija, klerikalistička i nacionalistička organizacija odana, među mladima popularnom, svetosavskom nacionalizmu.

Ravnogorski četnički pokret

Pokret koji se, zasigurno, najčešće spominje u srbijanskim i bosanskim medijima jeste Ravnogorski četnički pokret. S obzirom da je tokom II svjetskog rata bilo više četničkih frakcija i da se osim saradnje sa nacistima i brojnih zločina nad civilima, prvenstveno nad muslimanima (ali i drugim skupinama), koje su pripadnici tih različitih frakcija Kraljevske vojske u Jugoslaviji počinili, za ovaj pokret vežu brojne historijske kontraverze, tako i danas ovaj pokret, iako najmasovniji, ima brojne frakcije. Jedino što ih ujedinjuje jeste zajednička velikosrpska ideologija i insistiranje na revidiranju historije pokreta.
Najmasnovniji pokret je Ravnogorski četnički pokret koji kao zvanično registrovana organizacija djeluje na teritoriji Srbije, Bosni i Hercegovini i Crne Gore, a u Bosni i Hercegovini je registrovan pod nazivom Ravnogorski pokret otadžbine Srpske.
Prema pisanju sarajevskog lista San Ravnogorski pokret otadžbine Srpske u BiH ima osam okruga. Predsjednik okruga Posavine i Trebave je Živko Sekulić, a na čelu hercegovačko-romanijskog okruga je Nedeljko Kokošar. Predsjednik podrinjskog okruga je Novak Mičić, a okruga za Semberiju i Majevicu Trivo Lukić. Na čelu dobojsko-ozrenskog okruga je Jovo Vukeljić, a okruga Lijevče-Kozara-Motajica Slobodan Marić Dalton. Predsjednik zamijsko-janjskog okruga je Dušan Sladojević, a okruga za Krajinu Miloš Morava. Treba reći da je Jovo Vukeljić ujedno i predsjednik Ravnogorskog pokreta za BiH, Srbiju i Crnu Goru, a Dušan Sladojević je i predsjednik Ravnogorskog pokreta otadžbine Srpske.
Ista novina navodi da Ravnogorski pokret u Bosni i Hercegovini ima izuzetno razvijene veze i saradnju sa dvije klasične fašističke organizacije koje su registrovane u Srbiji i to Obraz i “Pokret 1389” i gotovo sve akcije i skupove zajednički organizuju.
Svake godine u danima kada se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici uniformisani pripadnici Ravnogorskog četničkog pokreta, noseći majice na kojima su likovi ratnih zločinaca, organizuju postrojavanje pripadnika svojih paravojnih formacija upravo u ovom gradu. Slična postrojavanja se organizuju i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine uz redovnu nacionalističku i fašističku ikonografiju te česte sukobe sa malobrojnim povratnicima u gradove iz kojih su protjerani.

Piše: Muhamed Jusić-Al Jazeera
Svi oni koji putuju u  zemlje Arapskog/ Perzijskog zaljeva na aerodromu mogu vidjeti posebne pasoške prijelaze na kojima je istaknuta ploča s natpisom GCC, kroz koje prolaze građani naftom bogatih arapskih zemlja Zaljeva.
Za mnoge je to i jedino mjesto gdje su se mogli osvjedočiti postojanju ove organizacije. Na globalnom planu o GCC-u se jako malo zna i ta organizacija ja za većinu građana „globalnog sela“ samo još jedna regionalna organizacija za saradnju poput brojnih drugih čije osnivanje nerijetko ima samo politički značaj bez istinskog utjecaja na živote građana zemalja članica ili na međunarodne odnose.
Međutim, u posljednje vrijeme se sve glasnije čuju glasovi koji zagovaraju kako bi se Vijeće za saradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva (eng. Cooperation Council for the Arab States of the Persian Gulf  - CCASG), poznato kao Vijeće za saradnju u Zaljevu (eng. Gulf Cooperation Council - GCC) i osnovano još 25. maja 1981, a kojeg čine države Perzijskog zaljeva: Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, trebalo postepeno transformisati u istinsku uniju, po uzoru na onu evropsku.
U decembru prošle godine saudijski kralj Abdullah bin Abdulaziz al-Saud je predložio na samitu u Rijadu da članice „GCC-a iz faze saradnje pređu u fazu ujedinjenja“. Većina lidera je tada načelno podržala ideju, ali se na tom planu od tada nije puno uradilo.
I kada se učinilo da će ova ideja kao i toliko puta do sada zamrijeti, saudijski mediji su u prošloj sedmici ponovo oživjeli priču, špekulišući kako bi neka vrsta dogovora o uniji mogla biti postignuta do kraja godine.
Proces ujedinjenja
Ni u svojih prethodnih trideset godina GCC nije uradio previše na procesu potpunog ujedinjenja, a glavni razlozi su tada, kao i sada, nespremnost vladajućih monarha da odustanu makar od dijela suvereniteta, ali i, kako zapadni mediji pišu, strah od dominacije najjače članice Vijeća - Saudijske Arabije.
Sporost u dogovaranju i provođenju dogovorenog je bila zaštitni znak Vijeća od njegovog osnivanja. Ekonomski sporazum između zemalja članica, sklopljen 11. novembra 1981. u Abu Dabiju, trebao je biti tek platforma na kojoj bi se prvo na ekonomskoj, a kasnije i na vojnoj i političkoj osnovi radilo na ujedinjenju arapskih zemalja.
Od tada nije da se ništa nije uradilo, ali je to i dalje jako daleko od onoga što su građani ovih zemalja očekivali, ali i od onoga što su njihovi lideri godinama na svojim zajedničkim susretima obećavali. Tako je u decembru 2001. potpisan ekonomski ugovor kojem je cilj bio jačanje trgovačkih, investicijskih i drugih poslovnih veza.
Ugovor o nekom obliku zajedničke carinske politike je postignut 2003, a cilj mu je bio uklanjanje unutrašnjih barijera u trgovini i uvođenje jedinstvene carinske politike. Također, 2008. je potpisan ugovor o temeljima za uspostavu zajedničkog tržišta, koji je, između ostalog, trebao zagarantovati ista prava i privilegije za sve građane zemalja članica u svakoj od njih.
Načelni dogovori
Mnogi od ovih ugovora su tek načelni dogovori o efikasnijoj saradnji, a usto se pokazalo kako je njihova implementacija išla jako teško. Odluka o uspostavljanju zajedničke valute do 2010. je odgođena i mnogi su, naročito nakon krize eura, sve skeptičniji u vezi sa samom idejom.
I ne samo o pitanju zajedničke valute, koju su već bili prozvali Khaleeji (Halidži ili zaljevski), zaljevski eksperti sve češće pokušavaju izvući pouke iz problema kroz koje prolazi ili je prolazila EU, a jedna od najvrednijih lekcija je da monetarna unija nije moguća bez one fiskalne.
Zato će, ako ni zbog čega drugog, članice GCC-a morati ubrzo donijeti odluku o tome da li će definitivno krenuti u pravcu osnivanja istinske unije ili će stvari ostati po starom, sa puno velikih skupova na kojima će se govoriti o "bratskoj ljubavi" i saradnji, dok će robna razmjena među članicama biti manja nego sa većinom evropskih zemalja.
Pravdi na volju, od početka se na ovaj proces gledalo sa skepticizmom, kao na klub bogatih arapskih monarha koji su se udružili samo kako bi zaštitili vlastite interese, a ne kako bi činili jezgru svearapske unije koja bi jednog dana ujedinila sve Arape i ostvarila dugo sanjani san arapskih masa o ujedinjenju.
Skepsa prema Vijeću je jačala i zbog činjenice da njene članice nisu bile sve zaljevske zemlje poput perzijskog Irana i tada Sadamovog Iraka, kao ni siromašni Jemen, koji vječito pregovara u vezi s ulaskom u Vijeće i nada se da bi mogao postati njegovom članicom 2016. godine.
Zato se mnogi pitaju zašto bi danas bilo drugačije.
Iranski utjecaj
E, danas su te članice suočene sa strahom od jačanja iranskog utjecaja u regionu, naročito nakon američkog rata u Iraku i dolaska šiitskih Iranu bliskih političkih snaga na vlast u ovoj zemlji, koja je za vrijeme vladavine Sadama Huseina okupirala Kuvajt i objavila rat Saudiji.
Zato brojni analitičari vjeruju kako je glavni pokretač veće saradnje među članicama GCC-a koji ih gura u pravcu integracije upravo strah od Irana, iako nisu rijetki ni oni koji kao drugi razlog naglog oživljavanja diplomatije među zaljevskim zemljama, koje su trideset godina na putu ujedinjenja išle puževim koracima, vide strah od širenja Arapskog proljeća.
I upravo zbog ovih razloga analitičari danas s više pažnje osluškuju priče o arapskom jedinstvu, pa makar samo na obalama Arapskog zaljeva. Ne treba izgubiti iz vida da se kao razlog koji je osamdesetih pogurao zemlje Zaljeva ka ideji osnivanja bilo kakve unije i bližoj saradnji navodi strah od "Islamske revolucije" u Iranu, dolaska Homeinija na vlast i pokušaj "izvoza revolucije" u druge muslimanske zemlje.
Nuklearni Iran, jačanje sektaških sukoba širom muslimanskog svijeta na relaciji suniti-šiiti i dokazana sposobnost Irana da preko svojih proxy političkih, vojnih i vjerskih institucija destabilizuje brojne zemlje arapskog svijeta, pa i one u Zaljevu, dovoljni su razlozi da naftom bogate monarhije pokušaju uspostaviti neku vrstu geostrateškog balansa u regionu.
Osnov unije
I zato se, pored kulturne i ekonomske saradnje koja bi trebala biti osnov buduće unije, najčešće spominje zajednička sigurnosna saradnja. Za prekretnicu u odnosima među članicama uzima se raspoređivanje hiljadu saudijskih vojnika u martu 2011, upravo na osnovama jednog od sigurnosnih dogovora postignutog u okvirima GCC-a u Bahreinu, koji su pritekli u pomoć sunitskom vladaru Hamad Ben Isi al-Kalifi, kako bi mu pomogli da pod kontrolu stavi pobunjene većinske šiite.
Na tom slučaju se najbolje vidjela potreba za jednom ne samo kulturnom i ekonomskom unijom, nego i onom vojnom i političkom, naročito u svjetlu novih geostrateških promjena i sve teže održivosti američke strategije „nafta za sigurnost“, na kojoj je počivala stabilnost regiona.
Hoće li strah od Irana i Arapskog proljeća biti dovoljan razlog da zaljevski monarsi krenu putem ujedinjenja i hoće li to biti dovoljno da prevaziđu međusobna neslaganja pa i animozitete, ostaje da se vidi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

Hezbollah je svojim angažmanom u Siriji mnogo toga stavio na kocku, ali od ishoda tog rata zavisit će vjerovatno i sama njihova sudbina.



Piše: Muhamed Jusić Al Jazeera
Dominantno šiitska vojna i politička organizacija Hezbollah (arapski: Božija stranka) sa juga Libana je od svoga osnivanja 1982. jedan od ključnih igrača ne samo u kompleksnim političkim i društvenim odnosima u multietničkom i multireligioznom Libanu, nego i u složenim regionalnim previranjima.
Eskalacijom nasilja u Siriji i prerastanjem mirnih protesta protiv režima predsjednika Bashara al-Assada u sveopći građanski rat Hezbollah je uvučen u jedan od najkrvavijih bliskoistočnih sukoba sa neizvjesnim ishodom za sve aktere sukoba, pa i za njih same.
Ta nova uloga Hezbollaha će imati dalekosežne posljedice na njihov imidž "jedne od rijetkih sila koja se i dalje suprotstavlja izraelskoj okupaciji" (ar. mukavama) koju su tako dugo promovisali širom Bliskog istoka i svijeta, predstavljajući se kao svearapski, sveislamski i svelibanski pokret.
Vrbovanje dobrovoljaca
Već danas uplitanje Hezbollaha u sirijski rat prijeti da, prije svega, destabilizuje njihovu domovinu Liban, ali i da sukob između pobunjenika i Vladinih snaga dodatno oboji sektaškim bojama i pretvori u unutarmuslimanski sukob čije bi posljedice mogle imati globalni karakter.
I bez toga se muslimanski svijet zbog Sirije nalazi na ivici bratoubilačkog rata po linijama davno iscrtanih mezhebskih i teoloških previranja između sunita i šiita.
Tako se širom muslimanskog svijeta raznim kanalima vrbuju sunitski dobrovoljci koji se upućuju u Siriju i bore na strani Slobodne sirijske vojske, dok se istovremeno uz šiitski Hezbollah na strani režima bore dobrovoljci iz većinski šiitskog Iraka, ali i, prema tvrdnjama zapadnih i arapskih obavještajnih službi, brojni vojni eksperti iranske Nacionalne garde i famoznog korpusa Fejlekul Kuds. I jedni i drugi svoju mobilizaciju pravdaju angažmanom i ratobornim izjavama pripadnika suprotstavljene sljedbe.
Hezbollah je u Libanu do sada djelovao na osnovu mirovnog dogovora iz Taifa, potpisanog u Saudijskoj Arabiji 1989, koji je zaustavio građanski rat u Libanu, a prema kojem su snage takozvanog otpora izraelskoj okupaciji (gdje se prvenstveno misli upravo na Hezbollah) zadržale pravo da zadrže svoje oružje kako bi nastavili borbu protiv "cionističke okupacije".
Prema tom ugovoru koji je nešto kao pandan bosanskohercegovačkom Dejtonu, pored zajedničke vojske legalizovano je djelovanje paravojnih formacija šiitske većine na jugu, pod uslovom da se oni ne mogu koristiti za unutarlibansko razračunavanje, nego samo i isključivo u borbi protiv Izraela.
Najnovijim angažmanom u Siriji Hezbollah rizikuje da se više nego ikada do sada pretvori u autokratsku šiitsku paravojnu formaciju, spremnu da svoju vojnu nadmoć upotrijebi i protiv svojih sunarodnjaka drugačijih vjerskih i političkih ubjeđenja, te da se miješa u odnose u susjednim državama.
On od simbola arapskog i muslimanskog otpora izraelskoj okupaciji, kako su ga njegovi ideolozi predstavljali, rizikuje da postane tek instrumentom onoga što sunitski vladari u regiji nazivaju iranskom hegemonijalnom politikom šiitske dominacije.
Ustvari, mnogi analitičari smatraju kako je Hezbollah svjestan da će njegovo stajanje na stranu režima Bashara al-Assada i protiv velikog dijela sirijskih građana itekako nauditi njegovom imidžu. Ali njegovi ideolozi, isto tako, znaju da je opstanak Hezbollaha kao vojne sile usko vezan za održavanje režima u Damasku na vlasti.
Naime, Hezbollah je uspio opstati i pokazati zavidnu vojnu nadmoć, naročito u posljednjem većem sukobu sa Izraelom 2006. godine. Tada je, po mišljenju mnogih, Izrael pretrpio svoj prvi vojni poraz od osnivanja, upravo zahvaljujući podršci Irana, koja je stizala preko Sirije, ali zahvaljujući i direktnoj podršci porodice Al-Assad, naročito za vrijeme sirijskog vojnog i sigurnosnog prisustva u Libanu.
Pad režima u Damasku za njih bi značio prekidanje njihovih logističkih linija, sužavanje manevarskog prostora i gubljenje strateške zaleđine, što oni, sve da se i zapostavi moguća sektaška naklonost šiitskom učenju bliskoj alevitsko-nuserijskoj porodici Al-Assad, ne smiju dozvoliti.
Naročito bi to došlo do izražaja ako bi u Damasku  na vlast došla neka od političkih opcija koja bi htjela graditi dobre odnose sa Amerikom i zaljevskim zemljama sumnjičavim prema iranskom utjecaju u regiji.
Nedavni napadi izraelskog vazduhoplovstva na mete u Siriji su bili usmjereni upravo na raketna postrojenja i skladišta i navodne pošiljke iranskih projektila koje su iz Irana bile upućene ka južnom Libanu, što dokazuje da Izrael i Iran već sada preko Hezbollaha u Siriji vode neki svoj rat.
U početku je Hezbollah negirao bilo kakvu umiješanost u sukobe u Siriji, da bi nakon otmice nekoliko grupa libanskih državljana šiitskog porijekla i navodnih napada ekstremnih elemenata unutar pobunjeničkih snaga na četrnaest sela u sirijskoj regiji Hermel, u kojima žive šiiti koji sebe smatraju Libancima, lider Hezbollaha Hasan Nasrallah javno priznao kako su njegovi vojnici raspoređeni u Siriji, ali samo u spornoj regiji nastanjenoj libanskim šiitima.
U svom predzadnjem javnom istupu Nasrallah je potvrdio prisustvo Hezbollahovih boraca i u predgrađima Damaska, gdje su, kako je on to obrazložio, raspoređeni kako bi zaštitili džamiju i turbe (mauzolej) Sejiide Zeineb, gdje se, vjeruje se, nalaze posmrtni ostaci kćerke Alije i Fatime i unuke poslanika Muhameda, koju šiiti smatraju posebno značajnom ličnošću u islamskoj historiji, a mjesto njenog groba svetim.
Međutim, u subotu je Nasrallah otišao korak dalje, pa svojim sljedbenicima i svjetskoj javnosti obećao pobjedu u Siriji.
"Poručujem časnim ljudima, mudžahedinima, herojima: Uvijek sam vam obećavao pobjedu, a sada vam obećavam još jednu", rekao je Nasrallah na proslavi 13 godina od povlačenja izraelskih vojnih snaga iz Libana.
U istom govoru je rekao još i to kako se članovi Hezbollaha u Siriji bore protiv islamskih ekstremista koji ugrožavaju i Liban, te da su desetine hiljada islamskih ekstremista iz čitavog svijeta poslate u Siriju da se bore protiv režima, a da je Hezbollah optužen za miješanje u konflikt, iako je u Siriju poslao samo "nekoliko" boraca.
Nije prošlo dugo, a tenzije su se u Libanu i pored već uzavrele situacije počele dodatno podizati. Najmanje petero ljudi je ranjeno u južnom Bejrutu u nedjelju, kada su ispaljene dvije rakete na prijestolnicu Libana.
Poziv Prijatelja Sirije
Jedna raketa pogodila je salon automobila, a druga stambenu zgradu. Al Jazeera je izvijestila o tome da je i u drugom libanskom gradu, Tripoliju, zabilježena pucnjava iz pješadijskog oružja, a čule su se i detonacije granata.
Ubrzo su sirijski pobunjenici zaprijetili da će se otvoreno i na svim frontovima suprotstaviti Hezbollahu.
Koalicija Prijatelji Sirije pozvala je nakon završetka sastanka u Ammanu Iran i njegove saveznike, prije svega Hezbollah da hitno povuku svoje vojnike sa sirijskog teritorija, upozorivši na to da je „njihova prisutnost u Siriji prijetnja regionalnoj stabilnosti“.
Sirijska opservatorija za ljudska prava je u ponedjeljak saopćila kako je "broj libanskih boraca iz Hezbollaha koji su proteklih mjeseci poginuli u predgrađima Damaska i Homsa porastao na 141". "Među njima je i 79 boraca koji su poginuli od 19. do 26 maja. Oni su stradali od mina, snajpera i razmjene vatre u Qusayru u centralnoj sirijskoj provinciji Homs i u okolini", novom frontu na kojem su pripadnici Hezbollaha angažovani.
Očito je, Hezbollah je angažmanom u Siriji mnogo toga stavio na kocku, ali od ishoda tog rata zavisit će vjerovatno i njihova sudbina. Teško da će nakon ove posljednje eskalacije neprijateljstva biti jednostavno napraviti korak nazad.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

U bilo kojoj varijanti povezivanja šiitskih područja Sirije i Libana Qusayr je nezaobilazno raskršće puteva.
Piše: Muhamed Jusić  AlJazeera
Sirijske vladine snage i pripadnici šiitske paravojne formacije Hezbollah sa juga Libana ovladali su strateški bitnim pograničnim gradom Qusayr koji su godinu dana, sve do prošle srijede, pripadnici Sirijske slobodne vojske i drugih pobunjeničkih formacija držali pod svojom kontrolom.
Pobunjenici protiv režima Bashara al-Assada su odmah nakon što su priznali da su se njihovi vojnici povukli iz grada zbog silnog bombardovanja artiljerije i avijacije, te žestokih napada pješadije na njihove položaje, podsjetili da su možda izgubili bitku, ali ne i rat. Ipak, pad Qusayra je težak udarac za revolucionare jer se radi, kako većina svjetskih agencija izvještava, o strateškom gradu. Ono što većina izvještaja ne spominje jeste zašto je ovaj mali gradić udaljen nekih desetak kilometara od libanske granice tako strateški bitan.
Vrata Homsa
Prije svega, radi se o pograničnom gradu koji je bio jedna od najbitnijih logističkih ruta za pobunjenike. Preko njega su iz Libana u Siriju ulazili dobrovoljci, oružje i hrana koja se onda utvrđenim rutama dostavljala sve do Homsa, pa čak i predgrađa Damaska. Istim putevima u većinski sunitska sela Libana, pa i Tripoli, odlazile su kolone izbjeglica i ranjenici iz čitave države. Osim toga, radi se o lako branjivom brdovitom terenu koji dominira nad većim brojem naseljenih pograničnih mjesta s kojima je povezan brojnim putevima.
Qusayr predstavlja i vrata Homsa, strateški bitnog i po broju stanovnika trećeg grada u Siriji, koji važi za jako uporište pobunjenika kojeg nazivaju „Glavnim gradom revolucije“ a čijim bi padom pod kontrolu režima u Damasku bila slomljena kičma otpora i stvoreni preduslovi da se prekine komunikacija antivladinih snaga koja sada postoji od Alepa (Haleba) na sjeveru do jordanske granice na jugu.
Međutim, u silovitom napadu koji je izveden na ovaj mali gradić neki vide neke sasvim druge razloge. Naime, prema nekim mišljenima koja se mogu čuti od političkih  predstavnika sirijske opozicije i ne tako malog broja bliskoistočnih analitičara, Qusayr je bitan jer povezuje Damask sa Mediteranom i tradicionalno alevitskim ili nusejrijskim područjima, odakle potiče i vladajuća porodica Al-Assad, te onim u Libanu nastanjenim šiitima, prije svega u dolini Bakaa.
Prema scenariju podjele Sirije o kojem se od izbijanja građanskog rata često spekuliše postoje krugovi bliski predsjedniku Al-Assadu koji bi u slučaju da njegov režim izgubi kontrolu nad Damaskom i većinski sunitskim područjima rado vidjeli uspostavljanje neke vrste alevitsko -šiitske države koja bi pokrivala područja gdje oni čine većinu. Taj „Plan B“ kako ga nazivaju oni koji o njemu javno govore trebao bi osigurati da u slučaju pada režima ne dođe do odmazde nad alevitima koje većinski sunitski pobunjenici sve češće povezuju sa vladajućim režimom, ali i osigurati utjecaj Irana u regiji, ako ne u čitavoj Siriji onda barem u onim dijelovima gdje šiiti čine većinu.
Ta država bi dala i sigurno zaleđe Hezbollahu i bila bi utočište za alevite, šiite, druze, kršćane i sve one sunite koji su lojalni režimu. U bilo kojoj varijanti povezivanja šiitskih područja Sirije i Libana Qusayr je nezaobilazno raskršće puteva. Po ovom scenariju, predsjednik Al-Assad na ovaj način želi osigurati da od Damaska do relativno mirnog većinski alevitskog područja Tartusa na obalama Mediterana i gorju Latakije sa značajnom druskom i alevitskom većinom ima siguran prolaz.
To možda objašnjava i spremnost libanskog Hezbollaha da se i pored velike cijene koju nije platio samo u ljudstvu nego i rizikujući svoju političku poziciju u politički nestabilnom Libanu i imidž svearapskog i svemuslimanskog predvodnika otpora izraelskoj okupaciji, direktno uključi u sirijski rat. Bez obzira na to da li su ove spekulacije osnovane, ostaje činjenica da ovaj gradić u vojnom smislu i jeste bitan, ali ne toliko da bi odredio ishod rata. On svakako pokazuje da režim u Damasku pomognut Hezbollahom ipak nije na izdisaju kako se to činilo početkom zime, kada je režimska vojska bila blokirana u kasarnama i kada je djelovala samo avijacijom i dalekometnom artiljerijom po pobunjenim gradovima i selima.
Ali rat u Siriji se nastavlja i on ništa manje nije neizvjestan niti brutalan ni nakon pada Qusayra.
Zauzimanje Golanske visoravni
Možda baš kako bi povratili samopouzdanje i ojačali moral svojih vojnika i onih koji ih širom svijeta podržavaju pobunjenici su dan kasnije zauzeli granični prijelaz Quneitra prema Izraelu na okupiranoj Golanskoj visoravni. Zauzimanje Golanske visoravni koja graniči sa Izraelom nije strateški bitna pobjeda jer je sirijska vojska koja je držala pozicije prema od Izraela okupiranim sirijskim selima bila isključena iz sukoba sa pripadnima Slobodne sirijske vojske. Quneitra ne može u strateškom smislu zamijeniti Qusayr, jer bilo kakva pomoć koju bi pobunjenici eventualno primili preko Izraela bi mogla ozbiljno kompromitovati njihov imidž u domaćoj i arapskoj javnosti.
Zato se takav oblik saradnje teško može očekivati. Prije će biti da se mogu očekivati napadi nekih frakcija unutar pobunjenika na položaje izraelske vojske i UN-ove snage koje su na tom području raspoređene (a koje su već najavile povlačenje), što bi na jedan novi način Izrael moglo uvući u rat.
Ono što se u svim  analizama posljedica pada Qunaytire nerijetko zanemaruje, jesu razmjere humanitarne katastrofe i stvarne žrtve, kako među sukobljenim vojnicima tako i među civilima o čemu se samo nagađa.
S obzirom da iz grada izvještava tek državna sirijska televizija Al-Ahbarija, a iz obližnjih sela gdje su se smjestili oni koji su se uspjeli izvući iz grada, rijetki aktivisti među pobunjenicima, ili kako sebe nazivaju suvarima (ar. revolucionarima), teško je znati šta se dešava sa onima koji su preživjeli dvosedmičnu opsadu i koji su ili ostali u gradu ili su izbjegli u obližnja sela.
Ni Crveni krst niti Crveni polumjesec kao ni bilo koje druge humanitarne organizacije niti ljekari još uvijek nisu uspjeli ući u grad. Opoziciona sirijska Opservatorija za ljudska prava je saopćila kako je ovaj gradić gdje je nekada živjelo više od 25.000 ljudi sada potpuno uništen i pust i da su u njemu ostale samo stotine ranjenika koje Slobodna vojska nije uspjela izvući, te da su za njihovu sudbinu svi jako zabrinuti. Ista nevladina organizacije je saopštila kako je u borbama za grad poginulo 270 ljudi, od kojih je 110 pobunjenika, a ranjeno je 2.400 osoba.
Idealna meta režimu
Ne treba zaboraviti ni to da se bitka za Qusayr treba i mora sagledati i u kontekstu moguće međunarodne mirovne konferencije za Siriju koju pripremaju Rusija i SAD-e i toga da obje strane pokušavaju da ostvare napredak na terenu kako bi zauzeli što bolje pregovaračke pozicije. U tom smislu Qusayr se zbog blizine Libana i teritorija na kojima djeluje Hezbollah mogao učiniti idealnom metom režima u Damasku. Kakogod, sve se više čini kako je svima jasno da za sirijski problem nema samo vojnog rješenja, ali je to od male koristi svima onima koji su stradali u Qusayru i koji će stradati širom Sirije prije nego što se režim povuče pred zahtjevima naroda ili prije nego što svi iskreno sjednu za pregovarački sto.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera